Au jour fixé, l'appartement du comte Ulric de Rouvres était préparé. Ulric y donna rendez-vous pour le soir même à trois des plus célèbres médecins de Paris. Puis il courut chercher Rosette.
Elle venait de mourir depuis une heure. Ulric revint à son nouveau logement, où il trouva son ancien ami Tristan, qu'il avait fait appeler, et qui l'attendait avec les trois médecins.
—Vous pouvez vous retirer, messieurs, dit Ulric à ceux-ci. La personne pour laquelle je désirais vous consulter n'existe plus.
Tristan, resté seul avec le comte Ulric, n'essaya pas de calmer sa douleur, mais il s'y associa fraternellement. Ce fut lui qui dirigea les splendides obsèques qu'on fit à Rosette, au grand étonnement de tout l'hôpital. Il racheta les objets que la jeune fille avait emportés avec elle, et qui, après sa mort, étaient devenus la propriété de l'administration. Parmi ces objets se trouvait la petite robe bleue, la seule qui restât à la pauvre défunte. Par ses soins aussi, l'ancien mobilier d'Ulric, quand il demeurait avec Rosette, fut transporté dans une pièce de son nouvel appartement.
Ce fut peu de jours après qu'Ulric, décidé à mourir, partait pour l'Angleterre.
Tels étaient les antécédents de ce personnage au moment où il entrait dans les salons du café de Foy.
L'arrivée d'Ulric causa un grand mouvement dans l'assemblée. Les hommes se levèrent et lui adressèrent le salut courtois des gens du monde. Quant aux femmes, elles tinrent effrontément pendant cinq minutes le comte de Rouvres presque embarrassé sous la batterie de leurs regards, curieux jusqu'à l'indiscrétion.
—Allons, mon cher trépassé, dit Tristan en faisant asseoir Ulric à la place qui lui avait été réservée auprès de Fanny, signalez par un toast votre rentrée dans le monde des vivants. Madame, ajouta Tristan en désignant Fanny, immobile sous son masque, madame vous fera raison. Et vous, dit-il tout bas à l'oreille de la jeune femme, n'oubliez pas ce que je vous ai recommandé.
Ulric prit un grand verre rempli jusqu'au bord et s'écria:
—Je bois....
—N'oubliez pas que les toasts politiques sont interdits, lui cria Tristan.
—Je bois à la Mort, dit Ulric en portant le verre à ses lèvres, après avoir salué sa voisine masquée.
—Et moi, répondit Fanny en buvant à son tour... je bois à la jeunesse, à l'amour. Et comme un éclair qui déchire un nuage, un sourire de flamme s'alluma sous son masque de velours. | Dogovorenog dana, stan grofa Ulrica de Rouvresa bio je spreman. Ulric u njemu zakaza sastanak iste te večeri trojici najpoznatijih liječnika Pariza. Zatim požuri k Rosette. Umrla je prije sat vremena. Ulric se vrati u svoj novi stan u kojem bijaše njegov stari prijatelj Tristan, po kojega je bio pozvao i koji ga je čekao s trojicom liječnika. - Možete se povući gospodo, reče Ulric potonjima. Osobe zbog koje sam vas pozvao više nema. Tristan, ostavši nasamo s grofom Ulricom, ne pokuša ublažiti njegovu bol, ali mu bratski pruži pomoć. Upravo je on organizirao prekrasni Rosettin pogreb, na veliko čuđenje čitave bolnice. Otkupi predmete koje je mlada djevojka odnijela sa sobom, a koji su nakon njene smrti postali vlasništvo uprave. Jedan od tih predmeta bila je i mala plava haljina, jedina preostala nesretnoj pokojnici. Također je dao preseliti stari Ulricov namještaj, iz razdoblja kad je stanovao s Rosette, u jednu od prostorija njegovog novog stana. To bijaše par dana nakon što se Ulric, odlučan u namjeri da umre, zaputio u Englesku. Ovi su događaji prethodili trenutku njegovog ulaska u prostore kafića Foy. Ulricov dolazak izazva veliko kretanje među okupljenima. Muškarci se digoše i uputiše mu prijazan pozdrav svjetskih ljudi. A žene ga obasuše nizom drskih, znatiželjnih, gotovo indiskretnih pogleda, ostavljajući tijekom pet minuta grofa de Rouvresa u vrlo neugodnoj situaciji. - Hajde, dragi moj pokojniče, reče Tristan posjevši Ulrica na mjesto koje mu je sačuvao pored Fanny, objavite zdravicom svoj dolazak u svijet živih. Gospođa, doda Tristan pokazujući na Fanny, nepomičnu pod svojom maskom, će nazdraviti s Vama. A Vi, potiho šapnuvši na uho mlade žene, ne zaboravite na moj prijedlog. Ulric uze veliku, do ruba punu čašu i povika: - Pijem... - Ne zaboravite da su političke zdravice zabranjene, dovikne mu Tristan. - Pijem u ime Smrti, reče Ulric primičući čašu ustima, pozdravivši svoju maskiranu susjedu. - A ja, odvrati Fanny kad je na nju došao red... ja pijem u ime mladosti, u ime ljubavi. I kao munja koja razdire oblak, plameni osmijeh bljesne po njenom baršunastom maskom. |